ZASTITA SRPSKOG JEZIKA I NJEGOVOG IMENA

Subject: ZASTITA SRPSKOG JEZIKA I NJEGOVOG IMENA 16.08.08 16:06

Zaštita srpskog jezika i njegovog imena

Srpski jezik danas ima četiri
imena: bošnjački, crnogorski, hrvatski i, napokon, srpski jezik. To je
jedini primjer
u Evropi i u svijetu da jedan isti jezik ima četiri različita imena.

Vuk Stefanović Karadžić

Najprije su Hrvati srpski jezik proglasili hrvatskim, doduše ne baš odmah samo
hrvatskim, nego srpskim i hrvatskim. Tada im još nije smetalo da je to
srpski jezik, samo ako je "i hrvatski".
Hrvati su inače imali veoma čudne i nemoguće predstave o jeziku i narodu. Tako su
početkom 19. vijeka proglasili ilirski jezik, nepostojeći jezik,
nepostojećeg, ilirskog naroda. Nije im smetalo da sve južne Slavene proglase
jednim, ilirskim narodom, a sve južnoslavenske jezike jednim, ilirskim
jezikom.
Tako, za njih su jedan, ilirski narod činili Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari. Drugih
slavenskih naroda tada nije bilo na mapi Balkana. Isto tako za njih je jedan
isti, ilirski jezik bio slovenački, hrvatki, srpski i bugarski jezik. Nauka
i istorija pokazali su da su to posebni narodi i posebni jezici.
Pošto nisu mogli da sve narode i sve jezike južnih Slavena proglase za jedan narod
i jedan jezik, potrudili su se da se bar vežu za Srbe, pa da njih i sebe
proglase za jedan narod koji govori jednim, istim, jezikom. Izbjegavali su
da postave pitanje čiji je to jezik, kada je nastao, u kojoj zemlji i koji
ga je narod stvorio. Za početak bilo im je dosta da je taj jezik "i
hrvatski".
Pred tim hrvatskim nastojanjima podlegao je jedan od najvećih srpskih filologa Đuro
Daničić. Pod uticajem Vatroslava Jagića i hrvatske sredine u koju se
preselio, on je u Zagrebu, u okviru Jugoslavenske akademije znaosti i
umjetnosti, otpočeo rad na velikom "Rječniku srpskog i hrvatskog jezika". To
je bio početak srpskih ustupaka hrvatskim interesima.
Ne treba kriviti Hrvate što su dosljedno i uporno vodili računa o svojim interesima u
svojoj jezičkoj nauci i politici. Krivi su srpski filolozi što su tu
politiku i tu "nauku", olako prihvatali, a kasnije čak i nametali.
Čudovišne ilirske ideje o jednom narodu i jednom jeziku vaskrsli su sami Srbi 1918.
godine. Jugoslavenska ideja i država nije Srbima mogla biti nametnuta da je
Srbi nisu htjeli. Naprotiv, ona je bila sastavni dio dinastičke državne
politike Srbije o ujedinjenju južnih Slaaveno pod krunom Karđorđevića u
Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije u Kraljevinu Jugoslaviju.
Hrvati su rado prihvatili jugoslavensku ideju jer su u njoj vidjeli način da
prežive poraz Austro-Ugarske Monarhije, na čijoj su se strani borili protiv
Srba u Prvom svjetskom ratu.
Srpskoj monarhističkoj politici odgovarala je teorija da su Slovenci, Hrvati i Srbi
jedan narod, a slovenački, hrvatski i srpski jezik jedan jezik. Tako je
nastala jedna jedinstvena država, jedan jedinstveni "troplemeni" narod i
jedan jedinstveni "troimeni" jezik srpsko-hrvatsko-slovenački. U političkoj
i društvenoj istoriji pojavila se neprirodna veštačka država, u nauci o
jeziku neprirodna, nespojiva i čudovišna mješavina "troimenog" jezika
srpsko-hrvatsko-slovenačkog.
Slovenci su, doduše, prvi počeli da ističu da su zaseban narod i da imaju zaseban,
svoj, slovenački jezik, tako da je u bratskom zagrljaju ostao jedan
jedinstveni, sada "dvoplemeni" narod Srba i Hrvata, i jedan jedinstveni
"dvoimeni" jezik, srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski.
Srpski filolozi nisu se smjeli suprotstavljati državnim političkim težnjama o
jednom "dvoplemenskom" narodu i njihovom "dvoimenom" jeziku, niti su
pokušavali da raščiste čiji je to jezik i ko ga je stvorio. Od tada srpska
nauka o srpskom jeziku postaje podanička, tj. sluškinja dinastičke državne
politike Kraljevine Jugoslavije, a kasnije pokorna sluškinja državne
politike i društvenog uređenja Socijalističke Jugoslavije. Od nauke tu nije
ostalo ništa.
Najveći srpski filolozi sa lakoćom su premostili razlike režima kojima su služili i
nastavili da služe političkim idejama bratstva i jedinstva, jednakosti i
ravnopravnosti svih naših naroda, a posebno Srba i Hrvata. Oni su svoju
jezičku politiku učinili zvaničnom kroz najveće nacionalne institucije
Srbije, kao što su Srpska akademija nauka, Matica srpska, Vukova zadužbina i
druge ustanove. Zaposjeli su i dobro pokrili sve ustanove, sve važnije
časopise, listove, radio stanice i kasnije televiziju. Imali su moć i uticaj
države i državnih ustanova. Ostaci te srpske podaničke nauke zadržali su se
do dana današnjeg u svim tim državnim ustanovama.
Vrhunac srpske podaničke nauke o jeziku ostvaren je 1954. godine Novosadskim
dogovorom Matice srpske i Matice hrvatske. Zapečaćeno je vječno jedinstvo
jednog jedinstvenog i zajedničkog srpsko-hrvatskog, osnovno hrvatsko-srpskog
jezika.
Do posljednjeg daha vodeći srpski naučnici borili su se za zajednički dvoimeni
jezik, čak i onda kad su Hrvati odlučno otkazali svaku vezu i proglasili
srpski jezik hrvatskim i samo hrvatskim.
Hrvati su prvi još 1967. godine u svojoj "Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga
književnog jezika" proglasili "neotuđivo pravo" da tuđi, ustvari spski
jezik, proglase svojim, hrvatskim jezikom. To nije bilo nikakvo pravo,
pogotovo ne neotuđivo, nego jedan samovoljan čin, bez pokrića u nauci o
jeziku i bez primjera u svijetu.
Odgovor srpskih naučnika bio je u skaladu sa njihovom podaničkom ulogom. Istina, oni
su se protivili tome što je jezik proglašen samo hrvatskim, ali nisu smjeli
reći da je taj jezik srpski, nego su se svim silama borili da taj jezik bude
i ostane i dalje hrvatski, ali, sada, "i srpski", tj. srpsko-hrvatski. Tada
nisu bili u stanju da vladajućim ideološkim i političkim opredjeljenjima
suprotstave naučne, lingvističke razloge o stvarnom srpskom porijeklu
srpskog jezika. Ali to je bio konačan kraj njihove nauke o srpskohrvatskom
jeziku.
Pojava novih "jezika", tj. novih naziva za srpski jezik, potpuno ih je zbunila.
Bošnjaci i Crnogorci pozvali su se na ono isto "neotuđivo pravo" da i oni,
poput Hrvata, svoj jezik nazovu svojim imenom, tj. bošnjačkim i crnogorskim
jezikom. Na tu pojavu naša podanička lingvistika nije mogla dati odlučan i
jasan odgovor. Jedino do čega je na silu došla bilo je da, eto, i Srbi imaju
to "neotuđivo pravo" da jezik kojim govore nazovu srpskim, kad već ne može
biti srpskohrvatski. Tada ih je već sam Ustav Republike Srbije prisiljavao
da srpski jezik u Srbiji, teška srca, nazovu srpskim imenom.

Subject: Re: ZASTITA SRPSKOG JEZIKA I NJEGOVOG IMENA 16.08.08 16:12

Pobjeda obnovljene srpske nauke o jeziku

Sada se u svoj ozbiljnosti postavlja pitanje zaštite srpskog jezika i njegovog imena.

Na početku smo imali tri jezika sa jednim "troimenim"
srpsko-hrvatsko-slovenskim imenom, a na kraju jedan, srpski jezik, sa četiri
imena. Vrzino kolo srpske podaničke nauke o jeziku zatvorilo se potpunim
istorijskim, pravnim i moralnim porazom.
Poraz srpske podaničke nauke o jeziku je pobjeda nove, obnovljene srpske
filologije i srbistike.
Istorijski je podanička nauka poražena time što je istorija pokazala da
nikad nije postojao jedan "troplemeni" narod, nego tri zasebna naroda,
slovenački, hravatski i srpski, a u vrijeme komunističke vlasti izlegla su
se još dva, vještački stvorena naroda, crnogorski i bošnjački narod.

ZASTITA SRPSKOG JEZIKA I NJEGOVOG IMENA 011-2

ZASTITA SRPSKOG JEZIKA I NJEGOVOG IMENA 011-2

Srpska
podanička filologija poražena je naučno, jer je naučno i istorijski dokazano
da nije postojao jedan "troimeni", niti "dvoimeni" srpskohrvatski jezik,
nego tri jezika, slovenački, srpski i hrvatski, pri čemu hrvatski jezik čine
kajkavski i čakavski hrvatski jezik, koje je srpska podanička nauka
proglasila dijalektima srpskog, tj. srpskohrvatskog jezika.
Srpska podanička filologija poražena je i zakonom, Ustavom Republike Srbije, kojim
je u tački 10 utvrđeno da je u Srbiji u službenoj upotrebi srpski, a ne
srpskohrvatski jezik. Time je svaka rasprava o tome kako se zove jezik
srpskog naroda zauvijek okončana.
Moralni poraz predstavnika srpske podaničke nauke o jeziku je očigledan. Oni su
zarad svojih položaja u državnim i nacionalnim ustanovama bili i ostali
sluge raznih .režima, iznevjerili su nauku zbog politike i izdali srpske
nacionalne interese u tako važnoj oblasti koju predstavlja srpski jezik kao
suštinski izraz srpskog nacionalnog bića.
Zbunjeni pred velikim promjenama u istoriji i nauci, pred pojavom novih država,
nacija i novih imena za srpski jezik, naši zvanični lingvisti ostali su
pasivni, kao što su, vijerni svojoj podaničkoj prirodi, uvijek bili
spremni da s nevjerovatnom lakoćom prihvate sve što se od njih tražilo.
Naši vodeći filolozi, odani svojim ranijim podaničkim stavovima, nisu se
protivili da se srpski jezik u Hrvatskoj prozove hrvatskim, u Bosni
bošnjačkim i u Crnoj Gori crnogorskim jezikom. Prihvatili su, bez
protivljenja i otpora, da se srpski jezik, po nalogu ćata iz Brisela,
prozove čak i be-ha-esom, pa i be-ha-ce-esom, tj.
bosansko-hrvatsko-crnogorsko-srpskim jezikom. Time su se vratili u ilirska
vremena i na ilirski jezik, ili na "troimeni" jezik "troplemenog" naroda iz
vremena Kraljevine Jugoslavije. Nema toga što oni ne bi prihvatili, kada je
u pitanju srpski narod i srpski jezik.
Oni lako i olako prihvataju "pravo" svakog naroda da jezik kojim govori nazove kako
hoće, tj. svojim nacionalnim imenom, iako je to, po svome porijeklu i
nastanku srpski jezik
Srećom, pojavili su se novi srpski naučnici koji su stali u odbranu srpskog jezika
i njegovog imena."Pokret za obnovu srbistike" obnovio je izvornu srpsku
naučnu misao o srpskom jeziku Vuka Karadžića i Stojana Novakovića i
doprinijela je da srpska podanička filologija pretrpi potpuni naučni
poraz. Pojavila su se nezaobilazna imena u novoj srpskoj nauci: Petar
Milosavljević, Miloš Kovačević, Radmilo Marojević, Slobodan Kostić i još
mnogo drugih naučnika i književnika.
Svuda u svijetu štite se nazivi raznih važnih i nevažnih predmeta, poput patika,
šerpa, sireva, vina, donjeg rublja, haljina, odijela i drugih stvari. Štite
se zaštitnim znacima, markama, zaštićenim imenima, koja niko ne smije
mijenjati. Samo srpski jezik ostao je nezaštićen, jedini nezaštićeni jezik
na svijetu. Njega može upotrebljavati ko hoće pod imenom koje sam izabere.
Naši zvanični lingvisti ni danas ne pomišljaju da zaštite najveće bogatstvo
srpskoga naroda, srpski jezik i njegovo ime.
Bućkuriš zvani koka-kola zaštićen je u cijelom svijetu svojim istim imenom, istim
pismom i istom vrstom slova u svim državama svijeta.
Grci, na primjer, štite ime jedne svoje pokrajine iz koje potiče Aleksandar
Makedonski. Grčka država i diplomatija ne dozvoljavaju da to njihovo ime
daju Makedoniji, pa se Makedonija u Ujedinjenim nacijama zvanično ne zove
Makedonija, nego Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija. Grci ne daju
Makedoncima jednu jedinu svoju riječ Makedonija, a kod nas može svako
preuzeti sve naše riječi, preuzeti cijeli srpski jezik i preimenovati ga u
svoj, po imenu svoje države i svoje nacije.
Jedan od velikih zadataka obnovljene srpske nauke o jeziku jeste rad na zaštiti
srpskog jezika i njegovog imena. Taj posao treba prenijeti na srpsku državu
i državne ustanove, vladu i srpsku diplomatiju. Samo oni mogu zaštiti
srpski jezik i njegovo ime, najpre u Srbiji, a onda i u međunarodnim
ustanovama i organizacijama. Samo tako može se očuvati identitet srpskog
naroda i njegovog jezika.
Pravo jednog naroda da jeziku drugog naroda dade svoje ime nije potvrđeno nigdje u
svijetu. Isto tako ne postoji pravo nijednog naroda, pa ni hrvatskog,
bošnjačkog i crnogorskog, da srpski jezik nazovu hrvatskim, bošnjačkim i
crnogorskim. Još manje nijedna međunarodna organizacija nema pravo da srpski
jezik preimenuje u nekakav jezik be-ha-ce-es. Sve to ne spada u pojedinačna
ili međunarodna prava, nego upravo u najgrublje kršenje unutrašnjeg i
međunarodnog prava.
Tek što je u ustavu Srbije i Republike Srpske srpski jezik napokon proglašen
zvaničnim, javili su se predstavnici bošnjačke, hrvatske i crnogorske
nacionalne manjine da istaknu ono isto svoje "neotuđivo pravo" nacionalnih
manjina da i u tim srpskim državama govore i pišu svojim nacionalnim
bošnjačkim, hrvtskim i crnogorskim jezikom. Pozvali su se na "Povelju Saveta
Evrope o regionalnim i manjinskim jezicima". Tako su se u Srbiju i Republiku
Srpsku kao kukavičija jaja vratili bošnjački, hrvatski i crnogorski jezik
kao manjinski jezici.
Zastupnici prava nacionalnih manjina, pa i Ministarstvo za manjinska prava u
Vladi Srbije, smatraju da Bošnjaci i u Srbiji imaju pravo na bošnjački
jezik, Crnogorci u Srbiji na crnogorski jezik, a Hrvati u Srbiji na
hrvatski jezik. Pozivaju se na "Povelju Saveta Evrope o regionalnim i
manjinskim jezicima", usvojenu 2005. godine u Strazburu, po kojoj nacionalne
manjine imaju pravo na upotrebu svog jezika.
Naša zvanična lingvistika nije se oglasila o tome pitanju.
Međutim, prof. dr Miloš Kovačević, jedan od osnivača "Pokreta za obnovu srbistike",
ističe da pomenuta povelja Saveta Evrope nije dobro pročitana. Izostavljena
je glavna rečenica, u kojoj se izričito kaže da jezici nacionalnih manjina
moraju biti "različiti od zvaničnog jezika države" u kojoj žive i da to
"ne uključuje dijalekte zvaničnog jezika države". A jezik Hrvata, Bošnjaka
i Crnogoraca u Srbiji i van Srbije nije različit od jezika Srba, nego je
isti, srpski. Samo one nacionalne manjine u Srbiji i Republici Srpskoj čiji
je jezik drukčiji od srpskog, pa ga ne mogu razumeti, poput Mađara, Čeha,
Slovaka, Rusina, Roma, Rumuna, Bugara, Albanaca i drugih, imaju pravo da u
Srbiji govore i pišu svojim narodnim jezikom.
Istim jezikom govori se u Srbiji i novostvorenim državama. Jezik kojim govore
pomenute nacionalne manjine u Srbiji ne razlikuje se od jezika kojim se
govori u Srbiji.
To jednostavno ne spada u građanska prava niti u pravo nacionalnih manjina,
niti u ljudska prava i slobode. Naprotiv, to spada u kršenje nacionalnih,
građanskih i ljudskih prava srpskog naroda.
U krajnjem slučaju svaki od pomenutih naroda može na silu imenovati srpski
jezik kako hoće, ali to je onda siledžijstvo, otimačina srpskog imena,
krivotvorenje naučnih i istorijskih činjenica, protivprirodno i protivpravno
prisvajanje tuđeg vlasništva.
Bitno je da srpska nauka o jeziku i srpska država nikada ne mogu pristati na nasilno
preimenovanje i otimačinu imena srpskog jezika, kao što nikada ne mogu
pristati na otimanje bilo kojeg dijela srpske zemlje.
Jezik se brani kao zemlja. Sila može oteti zemlju i gradove, ali niko među Srbima
nikada ne može pristati na takvo otimanje.
Srpski jezik je svuda gdje se njime govori, u Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori ili bilo
na kojem mjestu u svijetu. Vrijeme je da se u srpskoj nauci o jeziku povede
otvorena borba za zaštitu srpskog jezika i njegovog imena.
Srpska država i diplomatija dužne su srpskom jeziku
da u svijetu zaštite srpski jezik i njegovo ime kao najvrednije blago
srpskog naroda, kao izraz njegovog bića, istorije, kulture i umjetnosti.
Važno je za početak da nova srpska nauka o jeziku i srpska država ne mogu pristati
na to da otimačina srpskog jezika i njegovog imena daju svoj blagoslov.

Mile Medić